Povijest stomatologije

Posted in Vijesti

Čovječanstvo boluje od bolesti zuba i usne šupljine oduvijek. Stomatologija je u mnogočemu napredovala kroz stoljeća kako bi dosegla današnja dostignuća.

Lubanje kromanjonaca, koji su živjeli prije 25.000 godina, pokazuju znakove karijesa. U neolitskom groblju u Pakistanu pronađeni su materijalni ostaci zubi koji datiraju između 7000. i 5500. g.pr.n.e., koji govore o antiknoj stomatologiji u doba mlađeg kamenog doba. Pronađeni zubi imaju pravilno oblikovane kavitete u svojoj strukturi što ukazuje na preparaciju zuba.

Najstariji zabilježeni zapis bolesti zuba pripada Sumerskoj kulturi. Sumerani su vjerovali da “crvi u zubima”uzrokuju truljenje zuba. Asirci i Babilonci poznavali su morfologiju zuba i anatomiju usne šupljine, ali su i oni zajedno s Egipćanima vjerovali da zubne bolesti nastaju zbog “zubnog crva”.
Staroegipatski zapisi o povijesti medicine govore o zubnoj medicini kao o posebnoj grani medicine koja se bavi samo zubima. Hesy-Ra, koji je umro 2600. g.pr.n.e. bio je egipatski glavni pisar, liječnik i zubar. Često nazivan “prvim zubarom”, Hesy-Raov grob sadrži napise “najbolji liječnik i zubar”. Iz tog doba datira vilica na kojoj se mogu uočiti dvije rupe – najvjerojatnije napravljene radi drenaže bolesnog zuba.

Teoriju o crvu koji jede zube imali su i kinezi. Kineski “Kanon medicine” iz 2697. pr.n.e. pokazuje da su se bolesti desni u staroj Kini liječile čajevima i ispiranjem, ali i akupunkturom. Poznavali su 26 točaka na tijelu gdje treba zabosti akupunkturne igle u slučaju zubobolje.

Stara japanska zubna medicina bila je slična kineskoj. Japanci su bili poznati kao majstori digitalne ekstrakcije zuba: vadili su zube prstima, bez ikakvih instrumenata.

Hamurabijev zakonik iz 1700. pr.n.e. Govori o zakonskim propisima kojima je bila regulirana praksa zubne medicine u starom Babilonu.

Stari Feničani izrađivali su proteze od isprepletene zlatne žice.

Eskalapije, kasnije štovan kao bog, bio je grčki liječnik koji je živio između 1300. i 1200. g. pr. n.e., smatran je čovjekom vještim u vađenju bolesnih zuba.

Hipokratove “Aforizme” iz 5. st.pr.n.e. možemo smatrati prvim tezama o bolesti zuba. Hipokrat je rabio dentalne instrumente i vješto izrađivao aparate za frakture zuba.

Kelsije iz 100. g. pr.n.e., glasoviti je autor mnogih djela o medicini, opširno opisuje bolesti usne šupljine, uključujući i krvarenja zubnog mesa, čireve u usnoj šupljini, kao i zubarske tretmane koji uključuju sredstva za ublažavanje bolova koja sadrže narkotike, a spominje i tvari za stezanje krvnih žila.

U grobovima starih Etruščana (10.- 4. st. pr.n.e. ) pronađeni su najljepši antički primjerci zubnih proteza. Etrušćani su upotrebljavali zlatne krune i fiksne mostove kao dentalne proteze od zlatnih traka koje su bile – ukras!

Stari Rimljani izrađivali su zube od zlata i zlatne mostove. Shvaćali su važnost održavanja higijene usta i zuba, te su zube trljali solju, a usta često ispirali vodom. Umjesto čačkalice rabili su riblju kost. Galen (131.-201.) je klasificirao zube na sjekutiće, očnjake i žvačne, poznavao je živce zuba i jedan je od prvih koji je govorio o punjenju zuba. Zanimljivo je da je Galen smatrao da zub, jer je od kosti, ne može biti osjetljiv na bol.

Kineski medicinski zapis iz 700.g. spominje upotrebu “srebrne paste”, slične amalgamu.

Arapski liječnici čistoću zuba smatrali su naročito važnom. Osim čišćenja zuba “štapićem za žvakanje” kojim su polirali zube, imali su i istaknutu arapsku zubnu medicinu. Avicena (980.-1037.) je kao najčešćeg uzročnika zubobolje spominjao malog zubnog crva “koji sebi gricka put u zubu”. Najveći arapski kirurg, Abulcasis (930.- 1013.) napisao je enciklopediju medicine “Al Tasarif” u kojoj je opisao i dentalne instrumente. Abulcasis je jedan od prvih koji je učio da zubi koji nedostaju moraju odmah biti zamijenjeni umjetnima, ljudskim, ili napravljenim od kostiju vola, jer se narušava se ravnoteža u ustima.

Tijekom srednjeg vijeka, u razdoblju od 11.-15. st. u Evropi dolazi do velike stagnacije u liječenju zubnih bolesti jer se liječnici opće prakse nisu bavili zubnom medicinom, prepustivši je brijačima. Ovi putujući šarlatani izvodili su dentalne intervencije na javnim mjestima, po sajmovima, i više su štetili nego koristili. Najčešća dentalna intervencija u srednjem vijeku bila je vađenje zuba.

U razdoblju renesanse Benedetti je opisao traume zuba, djelovanje žive na dentalnu strukturu i uporabu opijuma kao sredstva protiv zubobolje. Leonardo da Vinci prvi je precizno opisao forme zuba, maksilarne i frontalne sinuse, odredio je točno broj zuba kod čovjeka i broj njihovih korijena. Vesalius je objasnio da su zubi osjetljivi na bol zbog živaca koji ulaze u njihove korijene. Renesansne zubne intervencije obavljane su zajedno s ostalim specijalnostima medicine u zajedničkoj prostoriji – medicantrini. Talijanski izvori oko 1400. godine spominju punjenje zubnih šupljina zlatnim listićima.

Od 1530.g., kad je u Leipzigu objavljena prva knjiga posvećena samo dentalnoj problematici počeo je razvoj dentalne literature (W. Resch, W. H. Ruffs, J. Horst, F. Martinez, Eustachius, Cardanus i dr.).

U razdoblju baroka, početkom 18. st. usavršavaju se tehničke metode pri izradi protetičkih nadoknada, a stomatologijom se počinju baviti specijalisti kirurzi-brijači koji su bogatašima dolazili u kuću liječiti zube. Oboljeli dio zuba kojeg je napao karijes, bio je tretiran “zubarskom bušilicom” – metalnim štapićem kojeg je liječnik brzo okretao između dlanova. Da bi šupljinu zaštitili od utjecaja zraka, ispunjavali bi je mekanim materijalom, no to je imalo kratkotrajan učinak. Jedan od tih kirurga-brijača bio je francuz Pierre Fauchard (1678.-1761.) – “otac moderne stomatologije”. Fauchard nije poznavao etiologiju karijesa, ali je odbijao “teoriju crva”. Znao je kako otkloniti kariozne mase, kako kauterizirati i kako plombirati zube upotrebom mekanog olova i tako reparirati zub. U svojoj knjizi “Zubar-kirurg, rasprava o zubima”, opisuje osnove oralne anatomije, znakove i simptome oralne patologije, metode liječenja zuba od karijesa, uključujući i restauraciju zuba, periodontalne bolesti, ortodonciju, zamjenu za nedostajuće zube te transplantaciju zuba. Nakon njegove knjige uslijedile su druge ostalih autora širom Europe. Naročito su bile popularne knjige engleskog vojnog kirurga Johna Huntera – “Natural History of Human Teeth” (1771. ) i “Practical Treatise on the Diseases of the Teeth” (1778.).

John Baker koji je 1760. emigrirao u Ameriku iz Engleske i smatra se prvim izučenim liječnikom zubarom koji je prakticirao u Americi. Umjetna zubala izrađivali su vješti obrtnici. Zlato, srebro i slonova kost, od kojih su umjetna zubala bila izrađivana, bili su veoma skupi, stoga su umjetna zubala mogli imati jedino bogati pojedinci. Jedan od tih obrtnika bio je i metalski radnik Paul Revere koji se bavio i izradom umjetnih zubala. Paul Revere potvrdio je 1776.g. smrt dr. Josepha Warrena, koji je umro u bici kod Breed’s Hilla, tako što je prepoznao most koji je sam napravio za Warrena. Bio je to prvi poznati slučaj postmortalne dentalne forenzike.

Stomatologija je pravi procvat doživjela početkom 19. st. u Sjevernoj Americi.
Prve stomatološke škole otvorene su 1824.g. u Leipzigu i Berlinu, ali prva škola za dentalnu kirurgiju i protetiku osnovana je 1839.g. u Baltimoreu, u SAD-u.

U 19. st. usavršavaju se razne metode liječenja zuba, a zubni karijes postaje jedan od vodećih problema suvremene stomatologije. Pronalazi se amalgam za plombiranje zuba, prve zubne bušilice, ručne, glomazne i neprikladne za uporabu u ustima. 1851. godine pronađen je način izrade gume (stvrdnjavanjem sokova tropske biljke kaučukovac) što je otvorilo nove mogućnosti oblikovanja materijala prema otisku zubala, te mogućnost ugradnje umjetnih porculanskih zubiju, i tako je došlo do puno jeftinije proizvodnje umjetnih zubala. Kasnije, u izradi umjetnih zubala gumu je zamijenila plastika.

Velik doprinos zubarskoj struci dao je 1844. godine dr. Horace Wells, zubar iz Connecticuta. Posjetivši jednu izložbu, uočio je reakcije ljudi na plin dušični oksidul (plin za smijanje, rajski plin). Primijenio ga je tijekom zubarskih tretmana i zaključio da inhaliranje dušičnog oksidula smanjuje bol i ima anestezijsko djelovanje. Njegova javna demonstracija 1845.g. smatrana je fijaskom zbog jaukanja i deranja pacijenta tijekom operacije. Njegov student, William Morton, preuzeo je slavu za otkriće anestezije nakon uspješne javne demonstracije kad je upotrijebio eter kao anestetik tijekom operacije. Anesteziju inhalacijom medicinski su krugovi kasnije prihvatili kao standardni postupak.

Greene Vardiman Black (1831.-1915.) smatra se reformatorom zubarstva u Americi. Black je 1871. izumio prvi stroj na nožni pogon, koji je omogućio da obje ruke budu slobodne tijekom pokretanja zubarske bušilice. Razvio je tehnike punjenja zuba na biološkim principima, a također je otkrio da karijes uzrokuju nakupine bakterija u usnoj šupljini, što je danas opće prihvaćeno, a kasnilo je dva stoljeća nakon što je Antony van Leeuwenhoek 1683. uočio bakterije u slini pod svojim mikroskopom.

Pronalazak rendgenskih zraka 1895. bio je temeljni doprinos i u stomatološkoj dijagnostici.

Tako je krajem 19. st. nastala suvremena stomatologija koja se razvila u posebnu znanost, s odgovarajućim granama: protetikom, maksilofacijalnom i oralnom kirurgijom, bolestima usta, zuba i parodonta, dječjom i preventivnom stomatologijom i ortodoncijom.

U dvadesetom stoljeću uz sve brži napredak znanosti i tehnologije, sve se više inovacija zbivalo i u području stomatologije, pa je tako njemački kemičar Alfred Einhorn upotrijebio novokain kao neeterski anestetik 1901.g. Upotreba lasera je poboljšana i omogućila je tretmane mekih tkiva (1960.). Razvili su se materijali koji su omogućili razvoj estetske stomatologije (novi materijali u bojama prirodnog zuba, metode izbjeljivanja, ljuskice, implantati…)

Stomatološka se profesija tijekom vremena mijenjala i napredovala, a bezbolno liječenje zuba i moderni materijali i postupci danas su dostupni svakome u našoj ordinaciji. 😉